dexterious

DA

Napokon su se kockice u mom životu posložile onako kako bi trebale biti. Kao što i sam naziv posta, a i stihovi jedne pjesme kažu "stvari se polako vraćaju na mjesto".

Znam, nisam dugo ništa pisala. Nemam inspiracija, a niti vremena.

Radi se, izlazi se, živi se!

I nikad nisam bila sretnija nego što sam sad.

Do ne baš tako skorog bloganja!


(mah mah)

Evo meeeeeeee!


Samo kratko!

Back to Zagreb!

Back to blog!

:)

ma

u sibeniku je ubitacno... zapala u neku depresiju i nista mi se ne da

a onda me dodatno deprimira i super spora internet veza od cak 34kbps pa mi se ne da ni spajati na net, a kamoli pisati (a ako u obzir uzmem i to da se svaki put stvori satelit iza ledja mi cim se spojim na net nemam zelje ni za cim - trenutno sam home alone, ali ne zadugo)

ljeto je grozno!

bila u zagrebu dvaput - dobila jos dvije odbijenice, sto me je dodatno oneraspolozilo... tjesi me jedino sto je ljeto

nisam se nesto narocito ni kupala, jer mi se autobusom ne da tramakavati (buduci da sibenik sam po sebi nema gradsku plazu u gradu nego puuuno dalje grada) ... eto, sad da se nisam utrpala sestri par dana u vikendicu, mogla bih na prste jedne ruke nabrojati koliko sam se puta ovog ljeta smocila u moru.

nisam isla na 5 god mature jer mi se nije dalo (a i ljudi iz srednje mi nisu narocito dragi, osim jedne prijateljice koju ionako vidim, a ako se u obzir uzme i besparica kojom vladam, rezultat je bio ocit)

eh da... cak sam jednom i zaplesala... i to sa filipincem... sasvim slucajno, i sa sestrinom krivnjom jer me uspila izvuci iz kuce, ajd jedan izlazak za kraj ljeta i jedan izlazak na pocetku ljeta, sasvim zadovoljavajuce :)

moj prijatelj D je jadan nastradao (od strane moje malenkosti) ... a tako mu i treba kad se paca u mene (divlju) - jedino sto sad trazi naknadu za pretrpljene dusevne i tjelesne boli :))

imala sam jos nesto na pameti za napisati, ali to je ishlapilo... zasad

ajd, valjda cu uskoro napisati jos koji redak...


P.S. Zao mi je sto vas ne citam, ali sa ovom vezom mi dodje da se upucam dok mi se stranica otvori (slobodno mogu skuhati rucak - ah i to sam radila ovo ljeto :))) hrana je bila cak i jestiva!! ) pa ni mailove ne citam kao nekada.

Do citanja


Pusa svima

Da!

Odlazim!

Polako pakiram komadiće svog života u kutije. I srce mi se kida. A dobro, sve je to dio života. Možda se jednom i vratim. Nadam se. U petak se selim iz doma, no želim spakirati sve što prije.

Dio stvari ću, kao i prijašnjih godina, udomiti tu kod prijatelja po stanovima, jer možda mi jednom zatrebaju, ako se vratim... ako ne, bolje će koristiti njima nego meni. U svakom slučaju, uvijek se mogu vratiti po to, uz adekvatan prijevoz, naravno.

Kao što rekoh u petak se selim iz ove sobice koja mi je 4 godine bila dom (onu prvu godinu bila sam u drugoj sobi). Moram se oprostiti od svih onih ljudi zbog kojih sam Zagreb još i više zavoljela. Moram se oprostiti i od plesnih podija u Zagrebu, jer u Šibeniku toga nema. (palo mi je na pamet da napravim tečaj SALSE u Šibeniku, ako mi ništa drugo ne krene, valjda će biti zainteresiranih) Moram se oprostiti i od ovog grada, u koji sam se zaljubila na prvi pogled. Moram se oprostiti od dosadašnjeg života, jer me čeka neki sasvim novi, drugačiji, a trebalo bi biti tako lako. No nije.

Vjerujte mi, ništa mi teže do sad u životu nije bilo do ovoga.

Nastojati ću pisati i dalje, no vjerujte mi, dosta rjeđe nego što sam do sada pisala... osim ako ponovo blog ne bude moj ispušni ventil.

I AM DINA
AND THIS IS MY STORY

Ovo me jedino razveseli zadnjih par dana

LAMA

Evo me, nakon dugo vremena izbivanja, pišem ponovo

Zašto nisam pisala? Istina je da nemam inspiracije. A i ono malo što se pojavi u kojem "trenutku inspiracije" ishlapi vrlo brzo.

Kod mene ništa novoga. I to je ono što me brine.

Zapala sam u neku monotoniju.

Hvata me lagano depresija.

Zašto??


Paaaaaa....

Kao što znate, diplomirala sam. Moj se svijet okrenuo naglavačke. Tražim posao. Idem od testiranja do testiranja, od razgovora do razgovora.... svugdje sretnem poznate ljude, dojučerašnje kolege, današnju konkurenciju....
Sad se pitam za što su mi služile sve te silne ocjene i sve te sekirancije oko istih. Zašto? Kad očigledno ne igraju nikakvu ulogu... sve što ti treba da bi se mogao zaposliti jest VEZA. A toga nemam.
Bilo bi lijepo da makar sreće imam, ali... ni toga nemam.

Nemam ničega.

Uskoro se selim iz doma u kojem sam provela 5 lijepih godina. Ne znam što ću, ne znam kamo ću. Jedina opcija koja mi je širom otvorena jest ona koju najmanje želim - povratak u Šibenik. A sve mi se čini da će tako biti. Osim ako se kojim čudom ne zaposlim negdje kroz slijedeća 2 tjedna. A šanse su i više nego nikakve za to. :(

A dobro, živjeti ću još malo na grbači svojih roditelja. Ljeto provesti na miru (osim ako ne nađem nekakav sezonski posao). Izlaziti neću nikamo, osim iznimno (budući da živim pod staklenim zvonom), a i imam samo jednu prijateljicu u Šibeniku, ali ona ima dečka, tako da vremena za mene neće biti. OK, imam jednog prijatelja, ali ajde ti objasni mojim roditeljima da imam prijatelja kojeg sam upoznala preko neta, jer pri svakom spominjanju online upoznavanja ljudi odnekud izvuču - tko zna kakvih manijaka tamo ima. A D je stvarno super osoba.

I to je to.

Blog pisati neću. Jer moji, čim se spojim na internet, skaču i vise mi za vratom (valjda se boje da ne bi posjećivala kakve "zabranjene" stranice ili šta ja znam sve ne).

U ovakvoj divnoj situaciji nije ni čudo da mi se ne mili upoznavati potencijalne kandidate za dečka (e, ali sad moji ponovo gnjave, jer kako bi bilo lijepo da imam s kim makar ići prošetati).

Mislim da sam dosegla samo dno života. Mislim nisam, mogla bih biti i beskućnik, ali... u ovom trenutku nisam baš nešto optimistična.


A sad o malo vedrijim stvarima. :)

Nastup je prošao OK. Iako nisam zadovoljna, budući da je moj plesni partner svaki ples uspio pogriješiti. Ma nije ni važno. Odradila sam svoje.
Ali fali mi moj lanjski plesni partner. S njim sam zbilja bila koordinirana. S njim je bilo zabavno plesati, jer smo se uvijek znali lijepo nasmijati. :)

I što kažete na utakmice "vatrenih"?
Nakon utakmice sa Brazilom bila sam tako ponosna, jer su stvarno igrali dobro.
Utakmicu sa Japanom gledala sam na Žirju, i bilo bi mi bolje da sam se kupala, a ne da sam gledala tu utakmicu jer je zbilja bilo bolno gledati ih kako su loši.
Ajd, sa Australijom su zaigrali malo bolje, ali tek u drugom poluvremenu.
I neću oprostiti Srni što je falio onaj penal!!!

A navijala sam kao da znam što je to zaleđe! I bila sam kockasta, tj. kvadratićasta po licu. Možda i stavim slikicu...

Odoh sad na ručak

PUSA svima

I javiti ću vam gdje na kraju idem.

Držite mi fige!

HRVATSKA!!!

HRVATSKA!!!